Najzanimljivije priče se kriju u ljudima i stvarima oko nas. A svako mjesto, koliko god malo bilo, čuva svoje blago.
Kako se početkom 40-ih godina prošlog stoljeća živjelo u jednom malom slavonskom selu opisano je, ne u nekom povijesnom udžbeniku, nego u živopisnoj slikovnici „Kad je moja prabaka bila mala“ koju je napisala Mateja Vukmir.
"Priča je pričana iz perspektive djevojčice koja je saznala štošta od svoje prabake koja je jedna obična slavonska baka koja ima opreg, maramu na glavu i koja je njoj ustvari ispričala kako je ona živjela, kako je odrastala bez struje, što se kuhalo, jelo za Božić, koji su običaji bili za poklade i sve počiva na običajima sela Vukojevci iz našičkog kraja", kaže autorica knjige Mateja Vukmir.
U radu na knjizi joj je pomogao folklorist Miroslav Šarić. Oda je to Slavoniji i precima koji su nas stvorili, s autentičnim, a maštovitim prikazom seoskog života.
"Shvatila sam da Slavonija baš nije mjesto radnje mnogih slikovnica, odnosno nisam našla niti jednu, ako postoji takva neka mi netko dojavi voljela bih ju imati. Ustvari htjela sam svojoj djeci približiti ljubav prema zavičaju i prema mjestu gdje žive i gdje su rođeni. Reakcije su više nego pozitivne, javljaju se ljudi odsvakud. Slavonci su se nažalost morali raseliti i ova im je knjiga neki podsjetnik na ono što su ostavili", kaže autorica.
Prabakinu priču prate ilustracije za koju je zaslužna Angela Turkalj Vidaković koja je pazila na svaki detalj. Najdraža joj je, priznaje, naslovnica.
"Ponajviše zbog tog autentičnog stolnjaka, zbog prabakine odjeće i zbog kolača na stolu. Plava boja na naslovnici priziva sjećanja kao simbol nekakvog beskraja u biti doziva tu nostalgiju o kojoj knjiga i progovara", kaže Angela Turkalj Vidaković, ilustratorica.
Slikovnicu je izdala Hrvatska narodna knjižnica i čitaonica Našice, a namijenjena je prije svega djeci predškolske i školske dobi, no zasigurno će oduševiti i odrasle.