ph. d. ZVONIMIR JELINIĆ: Komunalna naknada i nakarada

Zvonimir Jelinić, Ph.D.

Neovisno o tome kako će cijela priča završiti, hoće li građani biti ovršeni za naznačene iznose i vezane troškove postupka ili će gradska uprava tražiti neki drugi, npr. sporazumni način rješavanja problema, činjenica jest da je problem komunalne naknade kompleksan, a iz perspektive urednih zemalja pomalo i neobičan. Naime institut komunalne naknade ima svoju teoretsku pozadinu i podlogu koja se može sagledavati u komparativnom kontekstu (neke zemlje imaju porez na nekretnine, tzv. property tax, Grundsteuer), dok se u strogom pravnom kontekstu prije svega javljaju neki praktični problemi, najčešće oni vezani uz aplikaciju komunalne naknade u praksi (pitanje zastare i zastare naplate davanja, isticanje prigovora protiv zaprimljenih rješenja i dr.).

Pa ipak, neovisno o postojanju brojnih aspekata komunalne naknade o kojima bi se moglo raspravljati čini se da jedan aspekt, u naravi mješovitog karaktera treba smatrati ključnim za uspostavu urednog i pravednog sustava komunalne naknade. O tom se aspektu u našem komunalnom, političkom i pravnom sustavu ne raspravlja zato što je izgledno da bi svaka rasprava dovela do zaključka da sustav ovakav kakav jest uspostavlja jednosmjeran odnos u kojemu su građani obveznici i platiše, a jedinice lokalne uprave i samouprave samo ovlaštenici na ubiranje prihoda od komunalne naknade, bez ikakve obveze da komunalne standarde, komunalnu infrastrukturu i komunalni red dovedu na prihvatljive i za građane primjerene razine.      

Stari, puno puta mijenjan i dopunjavan propis – Zakon o komunalnom gospodarstvu iz 1995. godine komunalnu naknadu je definirao kao prihod proračuna jedinice lokalne samouprave navodeći da je namjena prikupljanja komunalne naknade financiranje odvodnje atmosferskih voda, održavanje čistoće u dijelu koji se odnosi na čišćenje javnih površina, održavanje javnih površina, održavanje nerazvrstanih cesta, održavanje groblja i krematorija, javna rasvjeta itd.  Ne ulazeći u detalje i razrade koje je određivao tadašnji propis, ključni moment cijele priče je da su postojale određene dvojbe o pravnoj naravi komunalne naknade pa se postavilo pitanje je li riječ o usluzi koju građani plaćaju ili je riječ o svojevrsnom poreznom davanju, dakle obvezi koja opstoji bez obzira na kvalitetu usluge i okolnosti njezine (ne)isporuke. 

Svjesni problema koji opterećuje problematiku naplate komunalne naknade i eventualnih prigovora koje građani i pravne osobe mogu isticati u postupcima naplate ovog propisanog davanja zakonodavac je u tada novom Zakonu o komunalnom gospodarstvu iz 2018. godine izrijekom propisao da je komunalna naknada novčano javno davanje koje se plaća za održavanje komunalne infrastrukture. Dakle novim propisom komunalna naknada je određena kao davanje koje ima odliku klasičnog poreza. Tako je postalo izlišno o komunalnoj naknadi govoriti kao o naknadi čije uredno plaćanje podrazumijeva i uredno održavanje i građenje komunalne infrastrukture budući da je riječ o obvezi koja opstoji bez obzira na to u kakvom je stanju komunalna infrastruktura na određenom području, na koji se način (ako uopće) ona održava te postoje li planovi i vremenski okviri u kojima će se ona unaprijediti.

U Republici Hrvatskoj imamo sličnih naknada čije je plaćanje obvezno, dok istovremeno plaćene naknade ni na koji način ne poboljšavaju položaj njihova obveznika. Građanima je poznato kako se nedavno vodila rasprava o obvezatnom doprinosu koji firme plaćaju Hrvatskoj gospodarskoj komori bez obzira na činjenicu da ta ista Komora nije u stanju firmama pomoći u prevladavanju njihovih poslovnih problema, rješavanju nedoumica ili kontinuiranom stvaranju novih poslovnih prilika. Kada tog doprinosa ne bi bilo tada Hrvatska gospodarska komora ne bi mogla djelovati na dosadašnji način već mi se morala transformirati u organizaciju koja će svojim članovima pružati konkretne usluge i na njih prevaljivati konkretne koristi.  Istovjetna je situacija s komunalnom naknadom koja, by the way, nije jedini porez koji tereti građane Osijeka (prisjetimo se samo visokog prireza na plaće i drugih davanja prema komunalnim i parakomunalnim poduzećima te nameta koje plaćaju poduzetnici).  

Kada bi, kojim slučajem, građanima bile pružene konkretne informacije o tome što će se obnoviti i unaprijediti u komunalnom životu njihovog životnog okoliša, dakle njihove ulice, naselja, gradske četvrti, pločnici, parkovi, igrališta, prometnice i slično, definirali vremenski rokovi u kojima će se zahvati napraviti, dale precizne informacije o tome što su godišnji planovi poslova na održavanju postojećih komunalnih instalacija i izgradnji novih, tada bi i ubiranje komunalne naknade kao obvezatnog poreznog davanja bilo jednostavnije jer bi građanima bilo jasno što dobivaju za novce koje plaćaju. Kada je nešto transparentno tada se razlozi za isticanje prigovora protiv komunalne naknade sužavaju, dok se politička odgovornost povećava jer bi se svako neispunjenje daljnjih obećanja moglo pratiti na mikro razini. Drugim riječima sami građani bi u svojim četvrtima tada mogli vidjeti na koji se način održava i povećava komunalni standard za novce koji oni uplaćuju u gradski proračun.

Ovako građani komunalnu naknadu plaćaju s ciljem da bi se zastarjeli i učmali politički i komunalni sustav održao u svojem sadašnjem nakaradnom obliku. Iako bi se moglo zaključiti da je i sam sustav gradske uprave i odjeljenja svjestan problema komunalne naknade jer se o redovnoj naplati komunalne naknade u proteklo vrijeme slabo ili nikako vodilo računa, u konačnici promjena postojećeg sustava ovisit će isključivo o samim građanima.  

Stoga je na građanima da se osvrnu oko sebe i sami pokušaju uvidjeti postoje li komunalne nakarade i problemi u njihovom mikro životnom okolišu, njihovom naselju i ulici te da o njima upozore nadležne vlasti. Nažalost, bez bolje participacije građana u životu grada, njihovog konstantnog prigovaranja i interveniranja komunalna naknada će doista postati ono što je zakonodavac osmislio – puko porezno davanje koje tereti građane, dok istovremeno u odnosu na jedinicu lokalne uprave i samouprave ne uspostavlja nikakvu, ama baš nikakvu obvezu da se sredstva doista iskoriste u svrhu za koju su prikupljena.