PH. D. ZVONIMIR JELINIĆ: Metar i cvajncih ili zašto je blažena Austro-Ugarska?

Zvonimir Jelinić, Ph.D

Grad bi sasvim sigurno izgledao bitno drukčije da u periodu njegova intenzivnog industrijskog i kulturnog razvoja nije postojao uređeni urbanistički sustav zaštite prostora i prostornog uređenja. Upravo monarhiji i međuratnom razdoblju tijekom kojega se nastavilo pratiti temeljne postulate gradnje i očuvanja prostora iz propale carevine možemo zahvaliti što Osijek danas ima niz reprezentativnih spomenika kulture, parkova, niz oku ugodnih klasicističkih i poneku art-deco građevinu, secesijski niz s uresnim vrtovima, u krajnjoj liniji i nekolicinu dvoraca od kojih je onaj obitelji Pejačević u Retfali, nažalost, ružno devastiran iako je riječ o građevini u kojoj je ležao veliki potencijal. Sklon sam vjerovati da su nekada davno investitori i projektanti bili svjesni da će njihove građevine živjeti dugo u budućnost i da bilo kakvo traženje rupa u postojećim pravilima radi maksimalizacije profita ne bi, u konačnici, na dostojan način predstavljalo njihovo ime i ostavštinu. Izvrsna kolumna Grgura Ivankovića o arhitektonskoj povijesti Osijeka iz Glasa Slavonije otkriva kako se nekada puno pažnje posvećivalo estetici i razvoju ideja koje su u svojoj podlozi uspješno promovirale privatni i pri tome poštivale javni interes.

Za vrijeme Jugoslavije učinjeni su mnogi prostorno-građevinski promašaji, ali i neki iskoraci koji su pratili razvojne odrednice i urbanističke postavke onoga vremena. Vlak bez voznog reda je rezultirao divljom izgradnjom u mnogim dijelovi grada, srušene su mnoge stare građevine i Njemački dom (razumljivo, industrijska postrojenja mahom nisu dirana), nestali su poneki parkovi, ali je ipak i upravo je to ono što je potrebno posebno naglasiti i opetovano isticati – ipak je vođeno računa o tome da suvremenu višestambenu gradnju prate adekvatni projekti, primjereno uređenje naselja i dosta visoki stupanj usklađenosti novih projekata s interesima građana, dakle s javnim interesom. Pomislimo samo na šetnicu uz Dravu, brojna pristojno osmišljena gradska naselja koja imaju svoje centralne dijelove, dječja i sportska igrališta, škole, infrastrukturu, jednu solidnu mrežu zelenih površina, prometnu mrežu i druge prateće planove koji su podržavali koliko toliko uredan prostorni i gradski razvoj. Nema sumnje, ondašnja velika društvena poduzeća poput Tehnike-betona i Gradnje imala su kapacitete, inženjerska i projektna znanja i sposobnosti za izvedbu velikih i ozbiljnih projekata ne samo u Osijeku i tadašnjoj Jugoslaviji, već diljem svijeta, posebno u državama koje su tada pripadale Pokretu nesvrstanih. Bila su to neka druga vremena kada je Osijek bio jedno od najvećih industrijskih središta i vremena kada su razvojni procesi bili podložni ozbiljnim pravilima igre po uzoru na uređene države. Uređene države i gradovi prostoru i njegovoj funkcionalnosti i estetici pridaju veliku važnost zato što je život u urbanističkom neredu gadljiv i zato što se urbanistički nered ne može sanirati jednom kada krimen bude dovršen.

Što se danas može vidjeti na gradskim lokacijama, poput dijela grada koji se nalazi “iza” katedrale, dijela grada u kojemu osobno živim i u kojem će, zbog izgradnje svakakvih zgrada u budućnosti živjeti veći broj ljudi? U tom dijelu grada danas je na djelu apsolutna urbanistička devastacija, nerijetko bizarna, a često i nakazna. Primjerice, u novogradnjama suterenski stanovi polažu se na razinu pločnika (svojom nivelacijom vjerojatno ispod njegove razine) pa će ljudi koji kupe stanove imati prozor koji gleda direktno na ulicu i koji je postavljen na visini metar i cvajncih od pločnika. Vjerojatno je i u srednjem vijeku postojalo pravilo da se prozorske okvire ne smije otvarati na maloj visini od pločnika zbog najrazličitijih čestica koje ulaze u stambeni prostor, u krajnjoj liniji i zbog očuvanja privatnosti osoba koje prebivaju u njemu. Danas je to pravilo napušteno dok je isto bilo uredno poštivano u vrijeme crnog komunizma kako bi se osigurala kvaliteta stanova, izgradili zajednički ostavinski ili poslovni prostori itd. Osim toga očito je da postojeća pravila o gradnji i urbanizmu dopuštaju sve i svašta pa tako i različite ambivalencije; u pogledu stupnja izgrađenosti i broja stanova na parceli, broja parkirnih mjesta u odnosu na broj stambenih jedinica, (ne)izgradnju uresnog vrta ispred zgrada i općenito manjak bilo kakve funkcionalne zelene površine, svakakva rješenja u pogledu ugrađenih i isturenih balkona, dopušta se raznoliko bojanje zgrada i uređenje njihova vanjskog izgleda baš kao svakakve kvalitativno i estetski upitne zidarske prakse. Nesposobne i nezainteresirane gradske vlasti ni o čemu nisu vodile računa i na taj način kumovale su svim mogućim devastacijama. Čak i ako pitanje poreznih davanja i načina na koji se potencijalno rasprskavaju financijski interesi u poslovima građevinskih devastacija ostavimo po strani, nema nikakve sumnje da je riječ s stanjima koja su, prema mojem skromnom putničkom iskustvu imanenta za neke južnije krajeve u kojima svijest o potrebi usklađivanja interesa korisnika nekog zemljišta s javnim interesom uvijek bila na niskoj razini, ovo zato što je promocija partikularnih interesa uvijek prevladavala nad svijesti o potrebi da se gradski prostori funkcionalno i estetski povežu i primjereno urede.

Da se, kojim slučajem, u Osijeku ne mogu vizualno ispratiti i doživjeti građevinske cjeline izgrađene za vrijeme Austro-Ugarske i kasnije, tada bi vjerojatno cijela stvar i priča mogla biti zauvijek pometena pod tepih i zaboravljena. Tada naprosto sva ova devastacija koja nam se događa unazad 25 godina ne bi bila devastacija već samo njezina nadogradnja kojoj nitko ne bi pridavao značaj i tu bi cijeloj priči bio kraj i Osijek bi bio što bi bio, provincijski balkanski gradić bez vrijednih građevina s neurednom komunalnom infrastrukturom. Upravo zato što postoje jasni i toliko vidljivi parametri kojih smo se morali pridržavati da od grada ne nastane palanka čudi činjenica da je Osijek odabrao put nekontrolirane izgradnje ružnih, možda i nekvalitetnih zgrada, zgrada koje su vjerojatno potpuno neprilagođene postojećoj infrastrukturi u pogledu širine kolnika, prostora za zelenilo, uređenosti pločnika, vrlo vjerojatno kanalizacijskim i svim drugim sustavima koji utječu na pristojnost i funkcionalnost životne sredine.

Ali eto….naše moderne vlasti su urbanističke planove i pravila krojile tako da su devastacije dopuštale svugdje, često na mjestima gdje se ona nikada nije smjela dogoditi. Umjesto da je u starim dijelovima grada planom predviđeno i dopušteno zidanje manjih novih zgrada po nekom uniformnom i prostoru primjerenom obrascu, dakle zgrada od dva, eventualno tri kata, sa zelenilom, adekvatnim brojem parkirnih mjesta, drvetom ispred kuće i svim ostalim s čime bi se svatko normalan i civiliziran složio i takvu praksu podržao dobili smo zidarske eskapade kojih bi se svatko normalan trebao sramiti. Ovo, molim vas lijepo, u gradu koji ima brojne arhitekte, posebni gradski odjel za urbanizam, gradu koji ima tradiciju građevinske industrije koja je obavljala najzahtjevnije operacije diljem svijeta, gradu koji, treba posebno naglasiti i podcrtati, ima Građevinski i arhitektonski fakultet!!!, gradu u kojemu je navodno djelovala neka Komisija za lijepo s zadatkom da se spriječe građevinski ekscesi mi imamo situaciju koja se ni po čemu razlikuje od građevinskih situacija u mjestima koja nemaju nikakav primjereni regulatorni okvir niti bilo kakvu kočnicu za potencijalne devastirajuće zahvate (namjerno neću navoditi primjere “najboljih” praksi zato što kada kažem riječ Osijek pomislim prvenstveno na povijesno nasljeđe koje to ime sa sobom nosi).

Kada se jednom probije granica nakon koje bilo kakav pomak na bolje postane nemoguć te ako dopustimo da ta granica bude probijena u cijelosti naš će grad prvo izgubiti impuls, a potom i praktičnu mogućnost da se urbanistički i kulturno vezuje za one gradove i urbanističke cjeline koji su mu nekada bili uzor i čije je trendove pratio, a možda ponekad i sam stvarao. Proći će godine i kada građanska svijest ponovno stasa uvidjet će se da metar i cvajncih od pločnika i drugi kaotični i iracionalni građevinski zahvati u prostor bili na štetu svih građana, možda i najviše onih koji će u takvim prostorima živjeti, ali i na štetu samoga grada i njegove promocije kao srednje-europskog kulturnog sjedišta Slavonije i Baranje. Kada se to bude shvatilo i uvidjelo jedino što će ljudima preostati je da uzdahnu i kažu….ipak je bila blažena ta Austro-Ugarska jer da ona nekada davno nije dotakla naš grad, što bi taj naš grad danas bio i kako bi on izgledao…