15°C Osječko-baranjska
ŠESTERO LJUDI JOŠ SE TRAŽI: I 30 godina kasnije, oni koji znaju sudbinu nestalih u Ernestinovu - šute
Dani nakon pada Vukovara svu strahotu ratnih razaranja donijeli su i mjestima koja su stajala na putu do Osijeka. Među onima koji to najbolje znaju mještani su Ernestinova, koje je prije 30 godina palo u ruke JNA i četnika. I danas, sudbina svih mještana se ne zna, pa ovi dani najteže padaju obiteljima.
Neupoznatima sa slavonskom zbiljom kasne jeseni 1991., ali svakako i svime što je uslijedilo, vjerojatno bi fraze poput: „30 godina je prošlo, ali osjećaji su i dalje isti“ zvučale otrcano. No, kada obitelji puna tri desetljeća ne mogu zatvoriti to poglavlje, jasno je da su osjećaji možda čak i jači danas. Da smo kao država i pojedinci učinili sve u našoj moći, mi bismo sve nestale pronašli, smatra Olimpijac David Šain, koji još traži posmrtne ostatke svoga djeda.
"Ubili su recimo obitelj Kockar, koja je pronađena ovdje u masovnoj grobnici u parku. Prošle godine sam pričao o načinu kako su ubili mog djedu i kako su ga snimili, a sada mogu reći da je ovdje pronađena Snježana Kockar ubijena na čin da je njeno nerođeno dijete bilo probodeno s bajunetom. Strašne su se stvari dogodile, nitko nije odgovarao. Ja čak ni ne tražim da netko odgovara, nego tražim njegove kosti i posmrtne ostatke", kaže Davir Šain iz Ernestinova.
Od potrage, kaže, neće odustati dok je živ. Ernestinovo je 20. studenog, bilo poput malog Vukovara, reći će danas Srećko Grbavac. Napad je krenuo 19. navečer, a borbe su trajale sve do 19 sati idućeg dana kada su se branitelji morali povući.
„Taj dan mislim daje poginulo 20-ak, 30-ak ljudi. Osim toga bila je i velika kulturna šteta? Pa znate da je sve popljačkano, kolonija kipara, sad će uskoro 50 godina. Nešto se to vratilo, ali većina je toga uništeno ili nestalo", kaže predsjednik Općinskog ogranka UHDDR Ernestinovo Srećko Grbavac.
Ernestinovo je u zadnjim danima branilo stotinjak pripadnika Zbora narodne garde i dvadesetak pripadnika MUP-a. Naoružanja je bilo neusporedivo manjeg od neprijateljskog.
"Od naoružanja smo imali jedan bestrzajni top s jednom granatom, dva ručna bacača sa dvije mine, dakle, bez oklopa. Imali smo i tri tenka, nažalost dva neupotrebljiva, a jedan smo baš na ovaj dan iskoristili za probijanje blokade u Divošu. Dakle, slabo naoružana pješačka satnija. A ispred nas, osobno sam izbrojao 12 oklopa", kaže Zvonko Milas, ratni zapovjednik obrane Ernestinova.
Nije se takav pritisak dao izdržati. Šestero ljudi još se traži.
"Najstrašnije je to što ovdje žive ljudi koji znaju, definitivno znaju gdje su ostaci. Svi šute. 30 godina šutjeti? Pa to je strašno.", kaže Milas.
U galeriji Petar Smajić prikazana je i izložba Ernestinovo 1991. – sjećanja, a koju su pripremili učenici osnovne škole.
