UPOZNAJMO HRVATSKE KNJIŽEVNIKE: Slavenka Drakulić

Upoznajmo hrvatske književnike

Njezina prva publicistička knjiga “Smrtni grijesi feminizma” objavljena 1984. godine jedan je od prvih priloga feminizmu tada u Jugoslaviji. Uslijedili su publicistički naslovi “Kako smo preživjeli”, “Oni ne bi ni mrava zgazili”, “Tijelo njenog tijela”, “Basne o komunizmu”. Drakulić kroz djela pruža realan prikaz života svojih protagonista, piše o temama o kojima većina ne želi govoriti i time skida stigmu koja ih prati. Autobiografski sadržaji, koji obilježavaju pripovjedni opus Slavenke Drakulić, uključujući i njezine novinske članke, eseje i priče, određeni su prelaženjem iz dokumentarnoga u fikcionalno, iz osobnoga i intimnoga, u opće i javno. U svim romanima Slavenke Drakulić središnja je tema žensko tijelo – tijelo koje je izloženo pogledu izvana, vanjskom oku, izloženo opasnosti, nekoj vrsti krajnjih, radikalnih stanja. Umjesto bolesti, govori o silovanju, ljubavnoj strasti, kanibalizmu. Slavenka Drakulić najprevođenija je hrvatska autorica, trenutno živi i radi na relaciji Hrvatska-Švedska.

“Optužena” je roman o zlostavljanju u obitelji, o majkama koje zlostavljaju svoje kćeri. U ime ljubavi, naravno. U njemu se, s puno nijansi, opisuje i jedna zastrašujuće opsesivna muško-ženska veza, ali u središtu je ipak prikaz majke koja sustavno zlostavlja svoju djevojčicu. Majka optužene udala se unatoč protivljenju obitelji, no vrlo brzo nakon rođenja djeteta brak se raspao. Roditelji joj dopuštaju da ponovo živi s njima, ali pod jednim uvjetom – mora prekinuti sve kontakte s bivšim mužem. Kad ona ipak obnovi vezu s njim, zatvara se nevjerojatan krug boli i patnje – kći je često paravan za njihove susrete, ali poslije majka ulaže silne napore kako bi je spriječila da na bilo koji način oda koga su vidjele. Metode su treninga i kazni za propuste zastrašujuće, a fascinantan je pogled u svijest žrtve koja se beznadno koprca u mreži ljubavi i boli.

“Hologrami straha” roman je s autobiografskom jezgrom, u kojem je pripovjedačica mlada žena koja prolazi kroz složenu operaciju transplantacije bubrega. Pripovijedanje u prvom licu neprestano iz sadašnjosti prelazi u prošlost, u raslojenu prošlost koja sabire različite slike pripadne osobnoj povijesti.

Roman “Kao da me nema" potresna je priča o masovnim silovanjima za vrijeme rata u Bosni. Dosad je objavljen u šesnaest zemalja, a nedavno je u irsko-švedsko-makedonskoj koprodukciji snimljen i istoimeni igrani film. Ovo je potresan roman, ispričan bez zadrške ogoljenim stilom bez literarnih trikova. Jednostavan, ali moralno kompleksan, roman povezuje rat, muževnost, seksualno nasilje i žensko tijelo, no ne nudi banalne zaključke… pitanjima nacije i religije bavi se vrlo suptilno. (Eva Hoffman)

Godine 1995. Slavenka Drakulić objavljuje roman Mramorna koža, zanimljivu priču pisanu u prvom licu koja se bavi distanciranim odnosom jedne kiparice i njene majke. Njihov odnos počiva upravo na esencijalnom doživljaju tijela i kože, kao takve, što je ujedno i jedna od omiljenih tema Drakulićeve.

U romanu “Dora i Minotaur: Moj život s Picassom” Slavenka Drakulić na osnovi Dorine pronađene bilježnice rekonstruira njezin život, njezinu patnju i radosti, život u kojem je ona bila važnim dijelom pariškoga nadrealističkog umjetničkog kruga. Roman je veličanstven, portret žene koja je doživjela slom dijeleći život i ideale sa strastvenim genijem, roman koji nijednoga čitatelja, a pogotovo čitateljicu neće ostaviti ravnodušnim prodirući duboko u psihu najvećih umjetnika, koje osjećamo kao svoje životne suputnike i supatnike.

“Frida ili o boli” manje je životopis slavne meksičke slikarice Fride Kahlo, a više intimni opis boli, u tom smislu i života kao boli. Napetost visokog intenziteta – bezobzira što “znamo sve” o tragičnoj slikarskoj zvijezdi – zadana je stalnim, mučnim pokušajem da se iskaže ta bol, no čija artikulacija jeziku izmiče. Tako i opasku na početku ovog razgovora, da je ispisala ono što je Frida Kahlo naslikala (”ništa drugo osim svoje nesreće”, kao što kaže njezin lik u ovoj prozi), Slavenka Drakulić, međutim, odbacuje, te objašnjava zašto je to riječima za razliku od slikarstva, ustvari nemoguće realizirati…