KAKO STATI NA KRAJ VRŠNJAČKOM NASILJU?: Učiti djecu od malih nogu da nije cool biti agresivan i nekoga ismijavati

Ilustracija

Nasilje je prisutno već i u vrtićima. Osječanka Ines Novak, otkriva nam kako je njen 6-godišnji sin napadnut u vrtićkoj grupi, tako da mu je vršnjak gurao glavu u pod i prste u oči. Svjesna je da se djeca znaju potući, no iznenadilo ju je rješavanje, odnosno ne rješavanje problema.

- Ja sam pozvala majku dječaka koji je počinio nasilje, razgovarala s njom i zatražila sam susret roditelja, djece i stručnih suradnika odnosno odgojiteljica, međutim dobila sam informaciju da se roditelji ne mogu sučeljavati, ajmo tako reći, u zgradi vrtića što je meni ostavilo gorak okus u ustima. Ja nažalost moram reći da situacija u mom slučaju i u slučaju mog djeteta nije riješena na stručan i profesionalan način i moje je pitanje onda kakvu poruku šaljemo i djetetu koje je zlostavljano, ali i nasilniku. Ako budemo šutjeli onda to naravno ispada kao da je to nešto normalno, kaže predsjednica Dječjeg kreativnog centra DOKKICA Ines Perić. 

Kao majka, ali i osoba koja godinama radi u DOKKICI te promiče i štiti dječja prava, Novak ističe koliko je važno djecu od najranije dobi učiti nenasilnoj komunikaciji.

Na važnost prevencije, upozorava i doktorica Katarina Dodig-Ćurković, a to znači učiti djecu pristojnom, odgovornom ponašanju, kao i empatiji.

- Učiti ih od malih dana da nije cool biti agresivan, da nije cool nekoga ismijavati, da nije cool pljunuti na nekoga, da nije cool biti frajer zato što ste nekoga našamarali, izrugivali, niste ga pozvali na rođendan. Ako vi kao roditelj primjetite da vaše dijete organizira skupinu i želi da nekome ne dođete na rođendan, na vama je da to prevenirate i kažete da to nije dobro ponašanje, kaže prof. prim. dr. sc. Katarina Dodig - Ćurković, Zavod za dječju i adolescentnu psihijatriju KBC Osijek.

Problem je, dodaje, što su današnje generacije pod utjecajem videoigrica, ali i društva koje smatra da je agresija općeprihvaćena i da biti agresivan znači biti cool. Dijete koje krši pravila ponašanja treba odgojno-pedagoške mjere, a ne ga strpati na psihijatriju.

- Treba osnažiti roditelje, raditi s roditeljima, a onda se vraćamo na početak tko će raditi zato što nema dovoljno stručnjaka i nema ljudi koji su educirani za takav vid rada. Ja mogu pomoći djetetu, ali ako ja dijete vratim u lošu obitelj ja sam opet na početku i zapravo se cijelo vrijeme vrtimo u začaranom krugu, kaže Dodig - Ćurković.

A sve uglavnom kreće iz obitelji, iako ne mora uvijek biti tako.

- Stav nas stručnjaka u Centru za nestalu i zlostavljanu djecu jest da je ponašanje djece s problemima u ponašanju odraz okolnosti u kojima odrastaju i smatramo da je jako potrebno raditi s roditeljima na promjenama okolnosti u kojima cijela obitelj živi. Znači li svako dijete koje je odraslo u nekim lošijim okolnostima i u nasilju sigurno postati počinitelj nasilja? Ne znači. Hoće li postati žrtva? Možda je dijete sklonije tome jer je odrastalo u takvom okruženju gdje je normalizirano, a nije trebalo biti normalizirano, kaže psiholog u Centru za nestalu i zlostavljanu djecu Osijek Martina Nikolić.

Iz policije kažu kako je klasično vršnjačko nasilje, ono fizičko, u opadanju. Sve je više situacija u kojima se nasilje vrši virtualno.

- Vrste nasilja perfidnijeg karaktera. Psihološka nasilja su prisutna i na društvenim mrežama, korištenjem sredstava moderne tehnologije. Tu najčešće govorimo o govoru mržnje, koji iskreno je jedan ozbiljan oblik nasilja. Ja radim na poslovima prevencije, trudimo se što više približiti mladima, kaže voditelj poslova prevencije u Policijskoj upravi osječko-baranjskoj Robert Škorvaga.

S porukom kako se nasilje ne isplati. Policija najviše surađuje s odgojno obrazovnim ustanovama.

- Nerijetko nailazimo na situacije da mladi ni ne znaju što je to sve nasilje. Misle da nasilje korištenjem modernih sredstava komunikacija, najčešće poruke putem aplikacija ili društvenih mreža, nije opasno. Međutim, kada im se malo pojasni situacija, onda shvate da je to veliki problem. Provodimo najčešće dva preventivna projekta. Jedan je nacionalni, koji se zove Živim život bez nasilja, a drugi preventivni projekt lokalnog karaktera je isključivo na području OBŽ, a zove se Alkohol, vandalizam i nasilje među mladima, kaže Škorvaga. 

A u mnogim školama stoje ploče s jasnom porukom: Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje.

- Ukoliko se dogodi nasilje verbalno ili fizičko, važno je da postupamo prema protokolu u slučaju nasilja. Tko god prvi uoči to ponašanje važno je odmah ga zaustaviti, zatim kontaktirati razrednika, stručnog suradnika ili ravnatelja. Ukoliko je teže fizičko nasilje, zovemo hitnu pomoć. Nakon toga je važno da razgovaramo i sa žrtvom i sa nasilnikom.Također, trebamo obavijestiti roditelje, kaže pedagoginja u OŠ Frana Krste Frankopana Ana Petrović. 

I tako u teoriji svi znaju što treba učiniti i kako postupiti, no kada se nešto dogodi nerijetko vidimo da se zapravo slučajevi nasilja ne riješavaju na odgovarajući način te najgore o njima se šuti. Tako u brojnim slučajevima šute roditelji jer misle da tako štite djecu, šute škole jer si ne žele narušiti ugled škole s nutlom stopom tolerancije na nasilje. I tako dok se ne dogodi tragedija, tada svi postaju jako stručni i glasni....i onda ponovo tišina, sve do neke nove, ako ovako nastavimo rješavati probleme, neminovne tragedije.