Majko mila! U centru grada. U ulici Hrvatske Republike.
Prvi puta u posljednjih 20 godina bilo mi je drago što u toj ulici više nema one stare buregdžinice “Dva druga”, ćevabdžinice “Sarajka”, Slobodine trgovine, knjižare ma čak mi je bilo drago i što “Bonus” više ne radi. Jer da je ovdje kao nekada puno ljudi, sada bi me svi vidjeli kako poput kakvog kriminalca sjedim u autu ispred drotovskog.
I tako, ocjenjujem situaciju ne tako lošom, jer ljudi nema kao nekada, mogućnost tračeva na moj račun drastično pada, a i drot koji mi je uzeo dokumente i sada ih proučava u svom autu, ne može me kazniti jer, kao što rekoh, zadnji put sam prekršaj počinila prije 6 godina.
E malo morgen! Nakon za mene predugo vremena izgubljenih da bi se ispisala samo jedna kazna, prilazi mi drot nadobudno, visoko dignutih ramena i nešto govori, a ja samo čujem: "kazna 1000 kuna".
1000 kuna - gotovo sam jauknula. Pa što je vama čovječe, dajte mi upozorenje, pa nisam kažnjena godinama.
No, on mrtav hladan i još k tome i dodatno iritantno sav samodopadan kazao mi je da me može spriječiti da ponovim djelo ili kažnjavanjem ili upozorenjem, a njegova procjena je kažnjavanjem.
Njegova procjena. Ma što si taj umišlja da je Bog?
Nisam ništa rekla ljutito sam uzela kaznu i svoje dokumente.
I da me u tom trenutku ugrizla kobra, valjda bi ona crkla, a ne ja.
Šest godina, ma što šest, 106 vozim po pravilima. Uvijek stajem pješacima, pazim na bicikliste, imala sam samo jednu prometnu u kojoj je neki idiot udario mene, dobro ajd' jednom sam razbila retrovizor i to je nagrada 1000 kuna jer Mimi, u njezinoj muci, nisam mogla reći: Vozim!
I još šećer na kraju, vozila sam gume jer sam se upravo vraćala od vulkanizera kako ne bih čekala zadnji tren i do 15. studenog imala ljetne gume.
Psovala sam u sebi, a bome i koju sočnu naglas. Ipak, malo sam se smirila kad sam pročitala da ako u roku 3 dana platim, moram platiti “samo” 500 kuna.
I što drugo nego na bankomat, na kojem sam svu sreću imala još koju stoju, malo sam zagrebala i u crni fond za ne daj Bože, koje se eto upravo dogodilo i platila.
I nije da bi baš lova pada s neba, ali nisam bila toliko ljuta zbog tih 500 kuna koliko zbog drotovskog bezobrazluka. Jer čula sam već nebrojeno puta da su vozačima bez problema oprostili vožnju bez pojasa ili zbog razgovora na mobitelu.
Osim toga, itekako je bez problema mogao provjeriti da nisam kažnjena 6 godina, i bez grižnje savjesti mogao me pustiti samo s upozorenjem, al' eto nije. Valjda mu je bilo super kazniti plavušu u dobrom autu. A ne zna drot koliko sam godina štedjela za tog limenog ljubimca, i koliko dugo ću ga još otplaćivati i to sama bez pomoći mame, tate, muža i ostale bliže i dalje mi rodbine.
Valjda mu je to uljepšalo dan, valjda je sretan što je mojih 500 kuna završilo u državnom, Plenkovićevom proračunu.
U tom trenutku mrzila sam sve drotove ovoga svijeta.
No, pokušala sam se iskulirati, jer kažu da taj bijes može najviše naškoditi nama samima, a i mom drotu to sigurno neće pokvariti dan.
Približavali su se Svi sveti i kupila sam cvijeće i svijeće za svoje najmilije koji počivaju u miru.
I premda sam bila i nekoliko dana ranije, red je na groblje otići i na sam dan Svih Svetih. Al joj to znači i satima tražiti mjesto za parkiranje.
Nakon jednog bezuspješnog kruga, već pomalo nervozna krenula sam praviti drugi i eto ga jedno mjesto, al nekako mi izgleda kao zelena površina, ali i drugi su tu parkirani. O ne, drot. Našetava se okolo. E ovaj put me nećeš kazniti! I u trenutku kada sam već krenula proći mjesto, drot me pogleda i laganim pokretom glave na lijevo pokaže to prazno mjesto. Pogledam ga začuđeno, a on mi samo, u znak odobravanja, kimne glavom.
Parkirala sam, ali se ipak požurila s groblja. Policajac je sjedio na klupici preko puta mog auta. Kazne nije bilo.
Gotovo sam se naježila od miline.
I dok ga je onaj drot prije koji dan totalno uništio, ovaj policajac uljepšao mi je dan i mnogo više od toga. Potvrdio je onu moju staru da i na početku i na kraju svega uvijek stoji čovjek.
Podsjetio me i ne tako davno ponašanje jednog političara, koji je preko noći promijenio stranku, ali ne samo to, nego i cijelu svoju filozofiju. Tako su mu oni koji su jučer bilo dobri postali loši, a oni po kojima je pljuvao postali najbolji prijatelji.
Pitala sam ga pa kako, a on mi je samo odgovorio. Tako je to u politici.
E nije. Znala sam tada, a nakon priče s moja dva drota po tko zna koji put znam i sada. Sve je na čovjeku. Jer nema te politike, institucije, države, vjere koja bi smjela promijeniti čovjeka, točnije ono ljudsko u njemu.
Tako je zasigurno i u Auschwitzu bilo vojnika koji su unatoč svemu uspjeli pomoći logorašima kao što je bilo i onih koji su pljačkali u dobrotvornim ustanovama.
I ostaje samo nadati se da ćemo na svom putu, unatoč tome kako i gdje živimo, češće naići na čovjeka, a puna manje na one koji to nisu.