-1°C Dnevnik jedne plavuše
DNEVNIK JEDNE PLAVUŠE: Božićna čarolija ili izmišljotina iz reklama?
I ušuljao se advent i u naš grad. Naravno, sukladno epidemiološkim mjerama koje, čini se, u posljednje vrijeme, postaju izgovor za mnogo toga. Tako je ono što je nekada bio Advent u baroknoj jezgri Tvrđi pretvoreno u nekoliko raštrkanih kućica, ali bar je konačno u grad nakon godina i godina stigla nova božićna rasvjeta i jelka ispred konkatedrale više ne izgleda kao drvce koje je netko izbacio iz doma, već je solidno i ukrašena. Glazbeni program oskudan, a 35 metara visoki kotač kao kruna adventa i ono što Osječani do sada u svom gradu nisu imali prilike vidjeti stigao je ipak nešto prekasno. Mišljenja Osječana podijeljena jedni su oduševljeni, drugi pomalo razočarani.
Moja Mima kazala mi je kako joj se najviše sviđa onaj dio kod Supera za klince, ali ipak:
„Jako je to slatko, ali stara moja pa je l' ti znaš da ako platim samo jednu vožnju za njih troje to je 45 kuna i onda još kada navale na one balone, pa šećernu vatu, one preskupe bombone... Jesi vidjela 10 grama 16 kuna. Pa ja bez minimalno 100 kuna ne mogu proći kroz centar grada, a koliko ima još do Božića, nekako sam, nemoj im to slučajno reći, sretna kad je loše vrijeme pa ih uspijem odgovoriti“.
I bilo je to potpuno razumljivo Mimino viđenje adventa koja ostatak u parku Kulture nije ni namjeravala obići jer to bi za nju značilo još malo tanji novčanik.
Za razliku od nje Biba i Monika, koji su prema našim standardima solidno zarađivale, bile su zadovoljne.
„Pa što ja znam meni je OK. Puno je bolje uređeno nego prije, sad se konačno u gradu vidi da je Božić. Jesi vidjela onu prekrasnu kuglu? Već prvi dan morala sam se tamo uslikati. Jedino što meni nedostaje je malo više dobre glazbe. Kužim da je korona, ali jesi vidjela program u Valpovu i Vukovaru? Oni najnormalnije imaju koncerte, tako da mi taj dio nije jasan", rekla mi je Biba.
Ali Monika nije dijelila njezino mišljenje. Ona me pak sva oduševljena pozvala na izvrsnu toplu čokoladu u „Orašar grad“, kako je sama prozvala ugao Županijske i Ulice Republike.
„Draga, tamo moramo. To je najljepši dio adventa, imaju sve grijanu terasu, figure orašara, medvjediće koji sjede s tobom, odličnu glazbu i super klopu. Obećaj da ćemo ići čim prije".
I obećala sam joj kako idemo za vikend. I potaknulo me to razmišljanje o čaroliji Božića. Postoji li ona uistinu i danas ili je možemo vidjeti samo u skupim reklamama?
Možda, pomislit će mnogi, već pomalo izlizana priča, ali čini mi se da smo svi pomalo zaboravili bit Božića. Sveo se na to koliko ćemo imati novaca da se dobro najedemo i napijemo. Hoćemo li imati dovoljno novca da kupimo vrijedne darove onima koje volimo? Vremena da ispečemo više kolača od prijateljice, susjede.
A to nije Božić. I koliko to patetično zvučalo on mora biti u srcu, u davanju tog srca svima oko nas, ali iskreno, bez fige u džepu.
Mene ovi dani uvijek podsjete na najtužniju božićnu priču iz djetinjstva koje se i ne sjećam, ali ispričao mi ju je tata. Bila sam klinka tek koju godinu i na sam Božić u vrijeme ručka, na vrata nam je pokucao maleni Rom proseći hranu. Moj tata uveo ga je unutra i želio da s nama ruča. No, ja sam počela toliko plakati, da je tata odlučio malenom napuniti torbu hranom, dati mu nešto novaca i otpraviti ga. Nikada to nisam zaboravila i iskreno nikada si to nisam oprostila. Jer da nisam zaplakala i da sam tog dječaka pustila za stol bila bi to kasnije najljepša uspomena iz djetinjstva, premda je se nisam ni sjećala. Bila bi to prava božićna čarolija, ali eto nije bila.
Ali je zato ostala životna pouka da uvijek, a posebice na Božić, moramo pomoći i uveseliti one koji nam to ni na koji način ne mogu vratiti i tako zasigurno dobijemo uspomenu koje ćemo se s osmijehom na licu uvijek rado sjetiti.
