UPOZNAJMO HRVATSKE KNJIŽEVNIKE: Dinko Šimunović

Upoznajmo hrvatske književnike

Dinko Šimunović je rođen 01.09. 1873. godine u Kninu. Zbog posla oca koji je radio kao učitelj, Dinko je odrastao u malim mjestima Dalmatinske zagore, Kijevo i Koljani. Poput svog oca završio je školu za učitelja u mjestu Arbanasi u blizini Zadra. Tijekom rane faze svog života Dinko je veći dio vremena proveo u mjestu Koljani, malom selu pored Vrlike u Cetinskoj krajini. Upravo su se taj dio Hrvatske i njegova okolica pokazali ključnima za književno stvaranje. Godine 1909. preselio se u Split gdje je odlučio ostati do mirovine, a nakon toga se 1929. godine preselio u Zagreb gdje je nakon četiri godine života umro (3. kolovoza 1933. godine). Njegovo književno stvaralaštvo obuhvaća oko sedamdeset pripovijetki, dvije autobiografske proze te tri romana. Prvo objavljeno djelo je "Mrkodol" iz 1905. godine. Sa spomenutom knjigom je privukao pozornost kritičara. Spajajući umjetno i narodno uspio je stvarati poseban tip novela sa kojima se nametnuo na sceni nositelja hrvatske moderne. Svoje novelističke radove objedinio je u zbirkama "Mrkodol" (1909.), Đerdan (1914.), Sa Krke i sa Cetine (1930.). Posmrtno je objavljena i zbirka Posmrtne novele (1936.). Najpoznatije pripovijetke su mu Muljika (1906.), Duga (1907.) te Alkar (1908.). Godine 1911. i 1923. napisao je dva romana - Tuđinac i Porodica Vinčić te 1918. tiskao dijelove nedovršenog romana Beskućnici. U Dinkovim djelima glavni junaci su najčešće bile žene. Neke od njegovih novela smatraju se vrhuncem hrvatske književnosti.

„Mrkodol“ je Šimunovićevo prvo djelo, pripovijetka koja je u podnaslovu označena kao  “prvo poglavlje nedovršene pripovijesti”. Na samom početku autor nas upoznaje s pomalo začudnim krajolikom sela Mrkodola u kojemu su živjeli nezainteresirani ljudi pokraj kojih je život samo prolazio, a oni su ga živjeli ravnodušno i bez osjećaja. Jednoga je dana potres srušio zvona sa njihova zvonika.  Nikoga u Mrkodolu taj događaj nije naročito uznemirio pa su ruševine ostale gdje su i bile. Ali potom su, u posjetu i razgled srušenog, došli  škrivani iz drugoga mjesta koji su im rekli da moraju izgraditi čitavu novu crkvu jer je ova ruševna i ne vrijedi. Na to su se Mrkodočani trgnuli jer nisu htjeli da im bezbožnici, kakvima su smatrali te došljačke ljude, govore što činiti. Glavni lik, Nikola, nakon toga usne u misteriozan san čiji mu kraj ostane nepoznat jer ga iz njega probudi sluga fra Ante , Mato.

Novela „Muljika“ autora Dinka Šimunovića se smatra jednom od najliriskijih pripovijedaka ikada napisanih u Hrvatskoj. Radnja se bavi opisom Manastir Drage i ljudi koji žive u tom mjestu. Autor izdvaja jedan lik, a to je lik djevojke Boje, odnosno Muljike. Djelo je naslovljeno prema nadimku glavne junakinje koji je dobila zbog boje kože koja je bila blijeda, posebno u odnosu na ostale mještane toga sela koji su imali puna okrugla i crvena lica. U djelu se može uočiti problematika kojom se autor bavi, a to je opis života na selu, seoskih ljudi i običaja koji vladaju u seoskoj sredini, a oblikuju se prema tradiciji. Također vidimo u kakvom je odnosu selo prema gradu, kako mještani gledaju na položaj žena (koji je poprilično težak) u istoj sredini, te na ljubav i junaštvo.

“Duga” je poznata pripovijetka Dinka Šimunovića, prvi put objavljena 1907. godine u književnom časopisu “Suvremenik”. Priča je to o djetinjstvu desetogodišnje djevojčice Srne, pravoga imena Brunhilda, koja živi u bogatoj obitelji u izmišljenom selu Čardaci. Zbog društvenog položaja, ali i ženskog spola, roditelji joj brane mnoge stvari kao što su trčanje, skakanje, pjevanje, provođenje vremena vani u igri sa ostalom djecom... Osim Srnine nesretne sudbine, u djelo je isprepletena i tužna priča kljaste Save, koju je muž oženio radi novca i onda ju ostavio samu s djetetom. Jednoga dana, u prisutstvu Srne, dok je Sava pričala svoju nesretnu priču, u selu padne kiša i pojavi se velika i lijepa duga na nebu, te Sava kaže kako se kod njih u selu priča da, ako djevojčica protrči ispod duge postane muško. Srna pomisli kako bi, ako to uspije, mogla trčati i skakati po poljima kao dečki i potrči brzo prema dugi, no upadne u močvaru zvanu „Mrtvo jezero“ te se utopi.

„Alkar“ je pripovijetka koja govori o ljubavi oca Rašice i sina Salka prema djevojci Marti. Autor uz priču o ljubavi govori i o viteškoj igri alci, koja se svake godine održava u kolovozu u sjećanje na bitku s Turcima u kojoj je Gospa pomogla junacima Cetinjske krajine. Salko i Marta su se voljeli i potajno se nalazili pokraj rijeke Cetine. Rašica je kao mlad momak volio Martinu majku Stanu, koja je bila siromašna, ali lijepa. Obolila je i lice joj je bilo unakaženo te Rašici nisu dopustili da se oženi njome. Oženio se sa bogatom Lucom koja mu je rodila sina Salka. Luca je umrla i Rašica je ostao sam sa sinom. U trenutku kada je vidio Martu, pred očima mu je bila njegova stara, neprežaljena ljubav, Stana i on je tada zavolio tu djevojku.

„Rudica“ je pripovijetka ispričana u prvom licu. Započinje pripovjedačevim dolaskom u selo zvano Lipice koje po njemu nije ni po čemu posebno, već mu je čak i ružno. Unatoč tome, djevojke koje su živjele u tom mjestu za pripovjedača su bile posebne i jako mu se sviđale, osobito jedna, koju su zbog kovrčave kose prozvali Rudicom. Sastajali su se dvije godine, ali joj pripovjedač nikad nije otkrio svoje osjećaje. Nakon nekog vremena sazna kako se udala za momka zvanog Pričalo. Nakon toga prestane dolaziti u Lipice, no jednoga dana, nakon dugo vremena, ga nešto potakne na povratak. Vrativši se, pođe u krčmu u kojoj sazna, od njemu nepoznatih ljudi, kako je Pričalo poznata pijanica koja u alkoholiziranom stanju tuče ženu i osmero djece koju ima s njom.