9°C Čita mi se
UPOZNAJMO HRVATSKE KNJIŽEVNIKE: Ivica Ivanišević
Ivica Ivanišević, rođen 1964. u Splitu, diplomirao sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio novinar i urednik u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feralu i Slobodnoj Dalmaciji, danas radi kao komentator u Slobodnoj Dalmaciji. Objavljuje članke i priče u časopisima i zbornicima. Piše i scenarije (filmske i televizijske) i dramske tekstove (zadnju premijeru imao je za djelo „Život je čudo“, monodrama, Teatar Rugantino, Zagreb).
Melankolija, humor i živo oko. Oko dječaka koje sve opaža i prema svojoj blizini uspostavlja nepogrešivo dobrohotan i blag, smijehu okrenut pogled. Čitajući U sedlu je tijesno za dvoje Ivice Ivaniševića dok vani cvrčci padaju s grana od vrućine i dok se pola kilograma srdela kuha u najlonskoj vrećici koju ste zaboravili u autu, i sami postajete dijelom njegovog intimističkog, dječačkog čuda i govora. Jer sve tako lako prepoznajete, najlakše onu nevinost bivšeg vremena koje je tako nepovratno iščezlo iz vlastita volumena i glasa. Svijeta o kojem piše Ivanišević, nažalost, više nema. Prerije i ponija više nema, nema bome niti nas samih, a niti naših heroja koji su se ukazivali na svakom horizontu prema kojem bismo okrenuli lice. Nema budućnosti, ali postoji onaj tijesni spas udvoje. Neki kažu da je to ljubav. Ako želite poći u svojevrsnu vremensku kapsulu i prisjetiti se duha nekih prijašnjih vremena, ovu knjigu nemojte preskočiti.
Knjiga žalbe je prepuna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i ‘tihih’ zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako opiru. Roman je dobio nagradu VBZa i Tisak medije za najbolji roman 2016. godine, pročitajte, zasigurno nećete požaliti.
Priča o jednoj splitskoj obitelji započinje 1919. godine, u poratno vrijeme, kada majka zbog siromaštva mora odlučiti o sudbini svojih sinova – jednoga šalje u svećeništvo, drugoga u vojsku, a trećega ostavlja uza sebe. Dvadeset godina poslije, u noći Svetoga Duje, obitelj se ponovno susreće, što mijenja njihove živote. Vraćajući se u jedno prošlo vrijeme, autor govori ponajviše o društveno-političkom kontekstu i kompleksnosti međuljudskih odnosa. Tokom svega trideset i šest sati splet događaja će toliko okrenuti njihove živote da ništa više neće biti kao prije. Ivaniševićev zaplet dostojan je jednog Plauta. Primavera plijeni pričom, humorom, suverenim vođenjem radnje, odlično postavljenim likovima. Međutim, ovaj roman također podsjeća da ne postojimo od jučer, da je prije velikog razvoda bilo i ljubavi, i smjeha, i ljepote u zajedništvu, pa i svađa, ali kao najvažnije – mnogo zajedničke djece, javne i tajne, djece na koju smo zaboravili. „Primavera je doista školski primjer kako treba funkcionirati roman kojeg je itekako briga da bude čitan, a pritom ne podcjenjuje inteligenciju čitatelja.“
U ljupki provincijski gradić negdje u srednjoj Europi sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća stiže vijest da se dogodio vojni udar. Pred novim režimom jedni se sklanjaju, drugi mu se klanjaju. I jedni i drugi svoje pozicije zauzimaju ne iz srčana uvjerenja, nego iz gologa straha. Kao što to u životu i inače biva, najmanje je onih koji su spremni na otpor. I njih, međutim, pogoni ista ustrašenost.
Roman Klanjam se britka je i bezvremena satira o ljudima koji u teškim vremenima pokušavaju zadržati glavu iznad vode. Na nekoj razini mogli bismo ga čitati i kao svojevrsnu apologiju kukavičluka odnosno humoristični pamflet protiv patetičnog koncepta heroizma. Knjiga je to o nijansama sive, o međuprostoru između dobrote i zla što ga svi u manjoj ili većoj mjeri zauzimamo, slobodno birajući svoj koloristički ton ili nevoljko pristajući na njega. Knjiga, u isti mah i topla i gorka, osvaja duhovitošću i nekom vrstom radosne izmirenosti s činjenicom kako je Jaroslav Hašek bio u pravu kad je napisao kako bi „čovjek rado bio gigantom, ali je govno“.
Sidrište romana Sutra je novi ručak kriminalistička je intriga, no uz istragu o trima ritualnim ubojstvima duboko između korica aktualne knjige Ivice Ivaniševića uvlači nas još mnogošto: visprena komedija mentaliteta i neformalni gastro dnevnik; nostalgija za nekim poštenijim svijetom i autentičnijim Splitom; lucidna kritika devastacije moralnih i društvenih vrijednosti. Puno je tu ipak ljepote i dobrote, nepomutljive zaljubljenosti u lokalno, užitka u jeziku i sočnosti regionalizama, naposljetku uvijek magičnog ivaniševićevskog humora. U Ručku, jednoj od najbrbljavijih proza koje ste čitali, dijaloga će vam biti puna usta, pjenušavi su i ugodno trpki, poput piva nakon izdašnog objeda u gostionici za samce, starinskoj i skrivenoj od turističke najezde, gdje svakodnevno gurmanski zasjeda inspektor Nalis, čangrizava i pritom neodoljiva izjelica, ujedno poštenjačina s neuništivom radnom i životnom etikom. Kao vodiče kroz splitske labirinte, kalete starog grada, ali i urbanistički kaos periferije, autor nam dodjeljuje živopisan par, mlađahnu istražiteljicu Ninu, ponešto čudnovatu štrebericu upravo prispjelu iz Zagreba i njenog već spomenutog šefa. Ivica Ivanišević svojim prvim kriminalističkim romanom ispisao je pronicljivu analizu tjeskobnog vremena u kojem se odjednom svi osjećamo pomalo suvišno; krimić je to gdje će vas ustvari najmanje zanimati tko je ubojica – a kad to na koncu doznate, stegnut će vam se srce. Kako se vrati u knjižnicu, samo se nižu pohvale na knjigu od strane onih koji su je pročitali, knjiga je prava poslastica!
