STV Live
Nedjelja, 16. siječanj 2022.
0°C
"Nikada nećete moći pobjeći od svog srca. Zato je bolje slušati što ima za reći." -P. Coelho

Čita mi se

UPOZNAJMO HRVATSKE KNJIŽEVNIKE: Ivana Šojat

Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. U Domovinski se rat uključila u kolovozu 1991. kao dragovoljac, radila kao tajnica i prevoditeljica od 1992. do 1993. u Uredu Ministarstva obrane Hrvatske za odnose s UN-om i Europskom Unijom.

Ivana Šojat
Upoznajmo hrvatske književnike

Godine 1993.  preselila se u Belgiju, gdje je završila studij francuskog. Vratila se u Hrvatsku 2001. i zaposlila u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Osijeku. Od 2003. aktivna je članica Hrvatskog društva književnika. Ivana Šojat piše eseje, poeziju, kratke priče, književne prijevode, novele i romane. Njeni su naslovi nagrađivani više puta na književnim natječajima, odlikovana je za promicanje hrvatske kulture i dobitnicom je priznanja Grada Osijeka za književnost. Roman „Unterstadt“ dramatiziran je i režiran za kazališnu predstavu pod istim naslovom u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Osijeku. Predstava je 2012. dobila tri nagrade: Nagradu publike za predstavu godine portala Teatar.hr, Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini i Nagradu hrvatskog glumišta za najbolje redateljsko ostvarenje. Dijelovi romana „Unterstadt“ 2015. su uprizoreni pod naslovom „Elza hoda kroz zidove“ u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM).

Ivana Šojat prevodi s francuskoga i engleskoga jezika, a između ostalih, prevela je i knjige Amélie Nothomb, Rolanda Barthesa, Raymonda Carvera, Gaoa Xingjiana, Pat Barker, Nuruddina Faraha, Alice Sebold, Moussa Nabatija, Luca Bessona, Paula Austera i Mathiasa Énarda. Suradnica je književnih revija: Književna revija (prijevodi: M. Couturier, R. Barthes, Lecarne), Europski glasnik (prijevodi: E. Brogniet, J.-L. Wauthier, Deblue), MogućnostiKnjiževna rijeka (poglavlje vlastitog romana “Šamšiel” i poezija, te prijevod poezije belgijskog pjesnika S. Delaivea), Zarez (poezija), QuorumKoloNova Istra (vlastita poezija), VijenacDubrovnikForumKnjiževna RepublikaPoezijaRiječiThe Ugly Tree i Le Fram (vlastita poezija na francuskome jeziku). Napisala je i zbirku poezije na francuskome jeziku “Saint Espoir” koja još nije objavljena, no čiji su dijelovi objavljeni u belgijskom književnom časopisu Le Fram. Književni i pjesnički krug iz Kraainema (Bruxelles) je 1999. zbirku proglasio najboljom od pristiglih rukopisa.

Unterstadt kultni je roman Ivane Šojat. To je jedno od onih djela koje vas ne „pušta“, nego uvlači u priču i daje vam mogućnost da se identificirate s glavnim junacima. Ovo je roman o Osijeku, o građanskoj obitelji njemačkih korijena, o dvadesetom stoljeću, povijesnim turbulencijama, mijenama, pravdi i nepravdi, ratovima, smrti, strahu, ljubavi i veselju. Sudbina jedne obitelji, grada i zemlje ispričana je kroz živote četiriju generacija žena koje trpe povijest i čuvaju budućnost dok njihovi muškarci vode svoje uzaludne bitke i unaprijed izgubljene ratove. Svijet Unterstadta, prepun emocija, obrata, životnosti, nijansi, vrlina i mana glavnih i sporednih junaka, univerzalan je i dodiruje gotovo svaku obiteljsku povijest u ovim krajevima. Ivana Šojat stvorila je najvažniji osječki roman, roman koji je posveta gradu i želji da se povijest ne zaboravi, da se ne skriva u ormaru ili ispod tepiha kako to zbog straha i srama čine njezine junakinje jer sjena prošlosti nadvija se nad svakoga tko se s njom nije suočio. „Unterstadt je roman čija autorica vjeruje u pripovijedanje, u međusobni dijalog ukućana, u govor o drugima bezobzira na bolna spajanja proturječnih ideologija u jednom gradu ili jednoj obitelji.” – Helena Sablić Tomić

Kompleksan i brižno ispripovijedan roman ove autorice priča je o četiri generacije žena jedne obitelji njemačkih korijena u Osijeku. Na podlozi povijesti 20. stoljeća i njegovih tragedija odmotava se priča o identitetu i obiteljskim tajnama, sudbini i traumama, obogaćena smislom za detalj i atmosferu, rafiniranim rečenicama i velikom temom svedenom na intimnu priču pojedinaca.” – Jagna Pogačnik

 

Jom Kipur  dijalog je psihijatra Grgura Romića i hrvatskog branitelja s dijagnozom PTSP-a Josipa Matijevića. Pacijent je dobrovoljno ušao u liječničku ordinaciju. U mladome psihijatru vidi osobu s kojom može razgovarati i kojoj se može povjeriti. Njihovi susreti pretvaraju se u ritual važan i pacijentu i liječniku. Na pacijenta liječnik ima blagotvoran i pozitivan učinak. No ipak, svakodnevne seanse doktora Romića i branitelja Matijevića tek se uvjetno mogu nazvati dijalogom, pa čak i unutar psihijatrijske terapije kao takve. Zahvaljujući nizu tema koje obrađuje »Jom Kipur« je istodobno ratni, obiteljski, psihološki i društveni roman koji u velikoj mjeri korespondira sa suvremenom hrvatskom stvarnošću, ali je isto tako okrenut i nedavnoj traumatičnoj ratnoj prošlosti, a djelomičnim sretnim završetkom, kao i početnim motom kojim je iskazana nada u pobjedu svjetla nad mrakom i bolje dane možda najavljuje i budućnost. Jom Kipur četvrti je objavlje i roman autorice.

 

Ničiji sinovi roman su koji pogađa ravno u središte međuljudskih odnosa, a Ivana Šojat napisala je nakon velikoga obiteljskog romana Unterstadt intimnu dramu dvoje ljudi koji se pod pritiskom okoline, ali i vlastitih neostvarenih želja međusobno udaljavaju do potpunog nerazumijevanja. Ivana Šojat u "Ničijim sinovima" u dvoglasju iz muške i ženske perspektive pokazuje kako se brak u kojem je bilo ljubavi naočigled rasipa te kako krizne situacije, od smrti bližnjih do otkaza, razorno djeluju na ljubav.

 

Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici ima perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi. “Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili. Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja. ‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.

Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”