UPOZNAJMO HRVATSKE KNJIŽEVNIKE: Ivo Brešan

Upoznajmo hrvatske književnike

Radio je kao srednjoškolski profesor u šibenskoj gimnaziji, potom kao umjetnički voditelj Centra za kulturu "Šibenik" i Međunarodnog dječjeg festivala, a također je postao ravnateljem Šibenskog kazališta. Pripadao je zlatnoj generaciji šibenskih kazalištaraca, koja je svojim djelovanjem jedno vrijeme zasjenila rad splitskih i zagrebačkih dramskih skupina. Godine 1971. djelom Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, koja je premijerno izvedena 6 godina kasnije, radi ismijavanja manjkavosti komunističkog totalitarističkog režima. Njegove drame izvođene su u gotovo svim kazalištima ondašnjih kulturnih centara. Osim književnosti, pisao je i  filmske scenarije - isprva s Krstom Papićem, zatim za Veljka Bulajića, a potom za svog sina Vinka Brešana, redatelja. Za Predstavu Hamleta u selu Mrduša Donja nagrađen je 1972. godine Sterijinom i Gavellinom nagradom, a za Svečanu večeru u pogrebnom poduzeću dobio je Gavellinu nagradu 1979. godine. 2008. je dobio nagradu Ksaver Šandor Gjalski za roman Katedrala. Umro je u Zagrebu, dana 3. siječnja 2017. godine.

Astaroth roman je faustovskog tipa o pogodbi Martina Borasa s Astarothom, obličjem Sotone. Ali, za razliku od Goetheova Fausta, Brešan se bavi problematikom događaja nakon što Sotona dolazi naplatiti svoj dug i izvršiti pogodbu. Martin Boras bio je siromašan mladić iz šibenskog predgrađa koji je odlučio otputovati i pokušati pronaći bolji život. U vlaku mu pristupi Astaroth i ponudi mu ugovor: lagodan život u zamjenu za vječnost koja slijedi nakon smrti. Borasu se isprva činilo bezazlenim te pristade i potpiše ugovor krvlju. Potom su sve stvari počele teći nabolje - imao je sve, i ljubav, i obitelj, i novac. A nakon svoje smrti najprije se našao u tijelu ustaškog časnika Maglice, zatim udbaškog komesara Santinija, pa fratra Florijana. Sve te inkarnacije imale su svoju ulogu, a svaku je Astaroth pažljivo vodio. Pri svakom novom životu, svaki je dodir s prošlim izazivao bol Astarothovim utjecajem, stoga je zaboravljao svoje pravo "ja" te više nije igrao ulogu nego je vjerovao u sve što je činio. Martin Boras poslije smrti budi se u tijelu Antona Maglice, važnog ustaškog časnika, dijela Pavelićeve vlasti. Na kraju života i odigrane uloge u bijegu ga 1945. streljaju partizani te se budi u novom tijelu. Postaje udbaški komesar Santini, a nakon njegove smrti franjevac Florijan, a neko vrijeme čak i kip u uredu. Nakon toga postaje srpskim časnikom za vrijeme napada na Vukovar te hrvatskim časnikom za vrijeme ahmićkog pokolja. Time Brešan stavlja protagonista u sukobljene struje kroz cijelo 20. stoljeće, u raznim njegovim periodima.

U cijelom se romanu pojavljuju i znanstvenofantastični elementi, poput multiplikanata, Astarothovih sluga koji se ponašaju poput jednog bića istodobno na više mjesta, a također uvodi i putovanje kroz vrijeme. Tako i roman završava - povratkom iz modernog Jeruzalema dvije tisuće godina ranije - za vrijeme Kristova raspeća. Brešan tako, rušeći kroz cijeli roman čovjekove iluzije, ipak daje tračak nade, kako za Borasa, tako i za čitatelja.

Vražja utroba roman je Ive Brešana, dio trilogije koju, uz ovaj roman, čine i djela Astaroth te Država Božja 2053.. Astaroth je pritom prikaz totalitarizma u prošlosti, Država Božja 2053. u budućnosti, a Vražja utroba u sadašnjosti. Radnja započinje pronalaskom nepoznatog trupla u rijeci s napisanom porukom:

Ako me netko nađe mrtva, neka ne pokušava utvrditi tko sam. Jer ja sam Nitko. Onaj tko odbaci sve što čovjeka čini čovjekom ne pripada više ljudskoj zajednici niti nosi ljudsko ime. Molim vas jedino, ako imam uopće pravo išta tražiti, da moje ostatke spalite i raznesete na vjetru. No moja vam duša neće moći zahvaliti, jer sam je još za života izgubio.

Ivo Brešan potom nas vodi u novi svijet, opisujući usporedne živote mnogih likova, a usredotočava se na Joséu, Argentincu hrvatskog porijekla koji od oca doznaje da je židovsko zlato, oteto im u doba NDH, zakopano u nepoznatoj pećini na Velebitu, takozvanoj Vražjoj utrobi, o kojoj su isprepletene brojne legende i priče da je ukleta. José tako slučajno i neslučajno skuplja sve veći krug oko sebe te na kraju uspijeva pronaći pećinu uz pomoć misterioznog Urbana Tomaša, a ondje se vraća sa šestero ljudi: Agneza, Židovka koja je radila za Mossad; Čagalj, saborski zastupnik; Kaliterna, vrhunski alpinist, Žmuda, bivši policajac i sadašnji kriminalac; Laginja, poznati speleolog te Urban Tomaš, misteriozan čovjek. Na posljetku pronađu zlato, kombinirajući vještine sviju prisutnih, ali zbog potresa nisu mogli izaći iz pećine te pokušavaju pronaći izlaz. U narodu se vjerovalo da je pećina ukleta. Pronalaze i kosture brojnih ljudi koji su prije u njoj zapeli. Ubrzo se jednom po jednom prikazuju halucinacije te ih ostaje samo četvero: José, Tomaš, Čagalj i Žmuda koji igraju ruski rulet, da bi kanibalistički zbog nedostatka hrane, što je inducirao Tomaš, žrtvovali jednog za "dobrobit sviju". Sve to vrijeme svi su sudionici ekspedicije sumnjičili Tomaša da su ga već vidjeli, a on se ponašao sve čudnije i čudnije. Na posljetku jedini preživjeli, ispod otvora na stropu koji je bio izlaz što ga je bilo nemoguće dostići, ostaju José i Tomaš. Tomaš mu govori da on nije ništa drugo nego drugi dio njega samog te da se sve svelo na borbu dviju polovica jednog čovjeka, ali da je on jači. Potom jednostavno nestane, a José odluči igrati na sve ili ništa, kako mu je i Tomaš rekao da pokuša, preplivati kroz morski tunel koji su pronašli. Prije zarona napiše oproštajnu poruku, zgrožen zbog svih događaja, i zaroni pokušavajući se osloboditi Vražje utrobe.

Država Božja 2053. U ovoj verziji svijeta, Hrvatska se priključila Europskoj uniji, koja se federalizirala i preformirala u Federalnu Europsku Regiju (FER) kasnih 2010-ih. Usred vala korupcije, recesije i ekonomske krize, novoformirana "Hrvatska kršćansko socijalna stranka", desničarska stranka na čelu s karizmatičnim Teo Torlakom, stupa na političku scenu 2020-ih. Nakon pobjede, proglašena je nacionalna diktatura. Teo Torlak je proglašen doživotnim predsjednikom, a sve druge stranke su ukinute i zabranjene. Teologijska diktatura je nova norma, i Crkva formira novu vlast. Nakon prisilnog oduzimanja tvornica i industrija u vlasništvu inozemnih kompanija, Hrvatska je izbačena iz FER-a i postavljena u tržišni embargo, dok Torlak zatvara sve granice i proglašava emigraciju ilegalnom. Pod njegovom teološkom vlašću, kršćanstvo je obavezna religija, dok su ateizam i sve druge religije protuzakonite, uveđen je novi kod odijevanja, i većina moderne muzike je proglašena sotonskom i zabranjena. "Rehabilitacijski" centri su otvoreni po zemlji, gdje su kriminalci, neposlušna mladež i politički protivnici mučeni i drogirani u kompletnu poslušnost. Radnja se odvija u 2053 g., 27 g. nakon Torlakovog preuzimanja vlasti, i prati napore pojedinaca obitelji Loko da prežive u takvom svijetu, gdje se većina rodila i živjela prije Torlakovog vremena. Kraj romana sličan je poput završetka u Astarothu - simbolika Krista.

Katedrala je roman Ive Brešana s elementima znanstvene fantastike. Brešan se u "Katedrali" uhvatio u koštac s intrigantnom temom dugogodišnje, točnije stoljetne gradnje šibenske katedrale. No, daleko 15. stoljeće u koje je smješten dio fabule ovog Brešanovog romana, kako to obično biva, samo je jedna dionica s kojom se u pravilnom, gotovo mehaničkom ritmu izmjenjuje ona u kojoj se tematizira sadašnjost, a mjesto spajanja dva daleka vremenske razdoblja odmaci su u fantastiku u kojima se može i zakoračiti u vremensku maglu i nestati u dimenzijama sekundarne stvarnosti. I da, tako građen roman napisan je s vrlo konkretnom namjerom, gotovo tezom koja se eksplicitno postavlja i propituje tijekom romana, pa i poentira na njegovom svršetku, a tiče se razlike između naših suvremenika i predaka, prošlog vremena u kojem je svaki posao bio «kreacija ljepote ili užasa» i onoga sadašnjeg prepunog duhovne pustoši. No, ako su vanjske manifestacije čovjekova postojanja doista postale tako dijametralno suprotne, za što su pokazatelji i umjetnička djela onog i ovog doba, zaključit će Brešan, unutarnji ljudski svijet, sa svojim patnjama i čežnjama ostao je ipak isti. Upravo o tim unutarnjim svjetovima i govori Brešan u "Katedrali". Posluživši se mješavinom više žanrova (povijesnog romana, kronike, ljubavnog romana romantičarskog tipa, fantastike) on doista piše o neobičnom tijeku gradnje šibenske katedrale i povijesnim i estetskim nedaćama koje su je pratile, ali ga zapravo ta faktografija ne zanima, već prije svega piše o ljudima čije je živote ona sudbinski obilježila. Glavni lik profesor je latinskog i grčkog koji se početkom (naših) devedesetih nalazi na profesionalnoj i privatnoj vjetrometini. Politička nepodobnost, krah braka, otkaz na fakultetu, sve ga to gura u drugi grad, Šibenik, gdje prevodeći latinske kronike vezane uz davnu gradnju katedrale postaje istovremeno istraživač i nadopisivač povijesti. Vrijeme u kojem se gradila šibenska katedrala u Brešana se ne želi pamtiti samo po poznatim povijesnim događajima, promjenama vlasti i povijesnim likovima koji se pojavljuju u romanu, već i po velikim zabranjenim ljubavima, obiteljskim prokletstvima, kobnim slučajnostima i dr. Ono zbog čega i kako pate likovi iz davne prošlosti, povijesni i oni koji su dio njezine «nadgradnje», događa se i profesoru suočenom s ludilom nedavnog rata u šibenskoj varijanti, dozvoljenim i nedozvoljenim ljubavnicama, smrću kćeri, ali i utvarama iz prošlosti koju proučava i istovremeno «stvara» itd.