STV Live
Subota, 12. listopad 2024.
16°C
"Izaberi posao koji voliš, i nećeš morati raditi ni dana u životu" -Konfucije

Dnevnik jedne plavuše

DNEVNIK JEDNE PLAVUŠE: Kestenjasta osječka rapsodija

I stigla je jesen. Neki joj se i nisu razveselili, jer to im znači hladna jutra, šmrcave noseve, kišu, maglu, rani mrak. No, meni ni blizu toga. Jesen je oduvijek moje omiljeno godišnje doba . I nikada mi nije bilo jasno da mnogi u toj jeseni vide mrtvilo. Možda zbog toga ranog mraka. Meni se upravo suprotno činilo kako se u to vrijeme tek sve nekako budi, buja, još u tim baroknim bojama.

Kestenjasta osječka rapsodija
Tom Heal / Pixabay

Krenula je škola, počela je još jedna studentska godina u našem sveučilišnom gradu, ponovo se otvorio i teatar. I sve je opet živo.

Znam da se sa mnom zasigurno ne bi složila moja susjeda Mima koja ima troje nejačadi, odnosno školarca.

Malo, malo banula bi na vrata s novom šarenom vrećicom.

„Joj draga“ zakukala bi glasno istovremeno dižući vrećicu visoko u zraku.

„Ovo, ovo ti košta 500 kuna, 500 kuna, a ništa par omota, bilježnica, još neke boje što su im nedostajale, tri šestara i radne bilježnice. I to oni zovu besplatnim školovanjem, a gdje su mi još one likovne mape, pa te neke kutije koje moraš imati za ostaviti u školi. Pa bankrotirat ću. Eto samo to sam ti došla reći. Idem! Sami su već njušim da su napravili neko sranje. Ajde bok draga“ – izrekla je sve u jednom dahu i sve dok nije ušla u svoj premali stan u kojem je ipak svatko od njih petero pronašao svoj mali kutak, čula sam je kako ponavlja „Nabijem im to besplatno školovanje, da im nabijem“.

I premda sam suosjećala s Mimom, ipak nije mogla umanjiti moju fasciniranost listopadom.

Ma samo to ime, mjesec u kojem pada lišće, ono šuškavo koje ti krcka pod nogama finije nego najfiniji hrskavi keksi.  A tek kada moj Osijek postane mirišljavi kestenjasti grad, zbog onih par užarenih plinskih peći na uglovima u kojima se peče kestenje i iz kojih ga vješti pekači vade i trpaju u male papirnate škanicle i zasigurno im nikada nije bila jasna ona fraza prema kojoj vaditi kestenje iz vatre znači preuzimati odgovornost za druge, odnosno ispravljati tuđe greške.

No, vratimo se tom mirisu kestenja jer za mene teško da je bilo boljeg osjećaja nego ga svake jeseni ponovo osjetiti u nosnicama. Imalo je čak bolji osjećaj nego pojesti zadnju uredno upakiranu kockicu u bombonijeri Bajadere.     

Istini za volju kada je jedenje u pitanju, ipak bih prije pojela Bajaderu, nego pečeno kestenje. Znam čudno je to, ni samoj mi nikad nije bilo jasno kako sam mogla biti očarana mirisom pečenog kestenja, a istovremeno nije bilo nikakve šanse da taj mali gomoljčić stavim u usta. Jednom sam probala i imalo je okus poput sapuna i od tada samo mirišem. 

I to je slučaj samo kod kestenja, sva ostala hrana koja mi je fina, dobro mi i miriše. Tako gotovo u pravilu  prvo pomirišem hranu, pa tek onda jedem. Naravno to si mogu priuštiti samo kada je već kupim, jer zamislite facu podeblje prodavačice s pregačom još umrljanom od posljednjih rezanih šnicli, da mi da komad pršuta iz vitrine da ga prvo pomirišem, pa ako miriše i kupim. No, na svu sreću imam Mimu, pa ono što meni ne miriši završi kod nje, jer kao što sam već rekla njih je pet pa se uvijek nađe neko kome se svidi. Ali ne bez Miminog okretanja očiju i glasnog komentar .

„Nije ni čudo što si tako mršava kad pola toga baciš samo zato što ti ne miriši. Blago tebi, luda ženo“  

Miriše hranu, obožava jesen, znam da sam već sad malo previše za vaš ukus, ali još samo jedna stvar da vas pokušam uvjeriti kako je divna ta jesen.

Park Kulture, onaj savršeni osječki perivoj pun divljeg kestenja. I lampi onih starih kad ih vidiš srce ti ne može ne zatitrati. I nek mi oproste svi Vinkovčani i ona njihova lapa nasrid Vinovaca, ali ove osječke meni su nekako draže, možda zbog kestenja, a možda zbog toga što me uvijek vrate u prošlost i zamišljam dame u krinolinama koje su upravo  u ovom perivoju,  daleko skrivenom od očiju javnosti, dobile prvi  rukoljub od gospodina uz elegantno, ali nonšalantno skidanje polucilindara  s glave i blagog naklona. Onako kako su to samo stari Esekeri znali. 

I to je za mene jesen miris kestenja, šuškavo lišće, lampa u perivoju, miris prošlosti , i više nego dovoljno za sreću i zato sam jučer opet prošetala tim mojim perivojem, a onda promenadom gledajući  Dravu s noge na nogu kući. U glavi još uvijek zamišljajući kako pored mene koračaju osječke damice u pratinji svojih guvernanti koje paze kako ne bi iskoristile njihovi nepažnju i skrile se iza kestenova stabla gdje ih netko možda čeka.

„ Dobar dan“ – vratila me u sadašnjost Ljiljana, hoću reći Lola.

Bila  je to moja 80-godišnja susjeda koja se zvala Ljiljana, ali joj se to ime nikako nije sviđala pa je sama sebe prozvala Lola i od svih nas koji smo je poznavali inzistirala je da je tako zovemo.

Bila je simpatična starica, uvijek dotjerana s ipak nešto malo previše olovke na obrvama i crvenog ruža na i malo preko usana.

„Dobar dan, susjeda, i vi malo u šetnju“ – upita sam pristojno.

„Da, da evo smišljam gdje ću se ići malo keriti, pa jer nisi čula povećali mi mirovinu za 50 kuna „ – šeretski mi je namignula i već odlazeći mahnula rukom preko ramena i vratila me u tu realnost, hrvatsku realnost. Ali ne neću, neću se navući i početi sada kako ne valja ovo ili ono. Možda neki drugi puta, sada ću još malo uživati u  jeseni .