UPOZNAJMO HRVATSKE KNJIŽEVNIKE: Marina Vujčić

Upoznajmo hrvatske književnike

Po njezinu scenariju snimljen je 2005. godine animirani film “Kućica u krošnji“ u produkciji Ars Animata studija i u režiji Darka Kreča. Film je 2006. godine na Animafestu dobio Posebnu nagradu žirija, a na Međunarodnom festivalu filma i videa dobio je nagradu za najbolji scenarij u kategoriji animiranog filma. 2010. godine u izdanju nakladničke kuće Profil izlazi joj roman “Tuđi život“ u kojem problematizira iluziju virtualnog svijeta. 2014. godine objavljuje roman “A onda je Božo krenuo ispočetka“, priču o čovjeku koji je napustio dotadašnji život s idejom da negdje drugdje može započeti novi. Roman je 2015. godine ušao u uži izbor od četiri hrvatska naslova nominirana za Europsku nagradu za književnost, a 2016. godine objavljen je i u izdanju Nove knjige iz Podgorice. 2014. godine izlazi joj knjiga drama “Umri ženski“, naslovljena po drami koja je te godine dobila nagradu na Natječaju za dramski tekst "Marin Držić" hrvatskog Ministarstva kulture. Godine 2015. objavljuje roman “Mogla sam to biti ja“, intimnu priču o gubicima i terapijskoj moći pisanja. Iste godine na natječaju V.B.Z.-a i Tisak medije romanom “Susjed“ osvaja nagradu za najbolji neobjavljeni roman 2015., koji objavljuje izdavačka kuća V.B.Z. Godine 2016. objavljuje epistolarni roman “Otpusno pismo“, napisan u koautorstvu s Ivicom Ivaniševićem – priču o dvoje bivših ljubavnika koji nakon trideset godina ponovno stupaju u kontakt. Nagradu Marin Držić po drugi put dobiva 2017. godine, treću nagradu za dramu “Podmornica“. Godine 2017. objavljuje roman “Pitanje anatomije“, neobičnu priču o dvoje osobenjaka – čovjeku koji daje oglas za milovanje leđa i ženi koja se na taj oglas javila. Godine 2019. objavljuje svoj najnoviji, psihološki, roman pod naslovom “Pedeset cigareta za Elenu“. Kolumnistica je časopisa “Cosmopolitan“. Živi i radi u Zagrebu.

Mogla sam to biti ja, autentična je priča o suočavanju s gubitkom voljene osobe i autoričina počast pokojnome ocu, a pisanje toga romana, kako je istaknula, poslužilo joj je kao terapija u procesu ozdravljenja. Najslojevitiji je, ali i najosobniji roman Marine Vujčić. U romanu su dvije linije radnje: jednu liniju nosi neimenovana pacijentica koja dolazi na terapiju psihijatrici Lauri Herman, a drugu sama psihijatrica, sa svojim tjeskobama i svojim osjećajem promašenog života. U priču se upliće još troje pacijenata koji joj dolaze na terapiju, a sve se te linije tijekom romana isprepliću i povezuju u zajednički glas. U njemu dijelom problematizira i nemoć psihoterapije, jer vjeruje da psihoterapija može biti dobar alat za suočavanje sa sobom i vlastitim tjeskobama, "ali i da jedino može pomoći ljudima koji već imaju potencijal da pomognu sami sebi". Okosnica radnje romana su životne okolnosti psihijatrice Laure Herman i pacijentice koja joj dolazi ispričati svoju priču. No ovdje psihoterapija nije tek psihoterapija, niti su junakinje baš u ulogama koje se u psihijatrijskoj ordinaciji podrazumijevaju. Dvjema osnovnim pričama pridružene su ispovijesti još troje Laurinih pacijenata koje autorica suptilno nijansira te, ispreplićući njihove životne putanje, kreira mozaičnu priču o različitim verzijama prebolijevanja teških iskustava. 

A onda je Božo krenuo ispočetka, psihološki je roman, baštinik egzistencijalističke pripovjedne prakse. Glavni lik, 45-godišnji Božo, nezadovoljni je, neostvareni, frustrirani intelektualac, pretjerano (samo)analitičan, neprilagođen, introvertiran – ukratko, nesretan. Jer, toliko je usmjeren propitivanju sebe i svega oko sebe, da propušta živjeti, da mu „pravi život“ izmiče. Stoga odlučuje „napokon svoj život uzeti u svoje ruke“ te napušta suprugu, i iz Dalmacije odlazi u Zagreb, gdje će, nada se, promjena životnog okruženja donijeti osobno zadovoljstvo, psihičku stabilnost i sreću. Roman je 2015. godine nominiran za Europsku nagradu za književnost. Roman "A onda je Božo krenuo ispočetka" za glavnoga junaka ima Božu Belamarića, 45-godišnjeg intelektualca (diplomirao je filozofiju na zagrebačkom FF-u) koji odlučuje "napokon svoj život uzeti u svoje ruke" te napušta suprugu, i iz malenog dalmatinskog mjesta odlazi u Zagreb.  Božo naime odlazi naprasno, bez ikakve najave supruzi, čak i bez prtljage, bez ičega osim 280.000 kuna od nasljedstva, što će mu, kako smatra, biti dostatno za novi početak. Roman nije lišen humora; Božo Belamarić teorijski je jako potkovan, ali je u smislu praktičnosti u životu potpuno nesnalažljiv, pa je njegovo nesnalaženje pri obavljanju svakodnevnih banalnosti, a što je dotad obavljala supruga – nabavci hrane, pripremi hrane, pranju odjeće  i sl. – izvorom vrlo lucidne komike. Pametan, duhovit, lucidan roman – nezaobilazno štivo za istinskog ljubitelja intelektualno poticajne, dobro napisane, motivski, tematski i značenjski bogate književnosti.

Susjed je roman o samoći, nevidljivosti i otuđenju, i ne samo u velikim stambenim zgradama gdje nitko nikoga ne poznaje, nego i u okviru obitelji i među prijateljima. Jedna prosječna žena srednjih godina, podstanarka u prosječnoj stambenoj zgradi izvan centra, s prosječnim zaposlenjem u državnoj službi i prosječnim željama i nadama zaljubljuje se u susjeda kojeg svakog jutra sreće na stubištu. Osim konvencionalnog “Dobro jutro”, ne progovore niti jednu drugu riječ. S tom ljubavnom pričom, koja se odvija samo u njenoj glavi, ta prosječna žena iskoračit će iz svoje prosječnosti i preobraziti se u potpuno drugačiju osobu, a zbivanja u romanu pretvorit će se u napetu psihološku dramu. Ovo je roman o samoći, nevidljivosti i otuđenju, i ne samo u velikim stambenim zgradama gdje nitko nikoga ne poznaje, nego i u okviru obitelji i među prijateljima. Istovremeno, ovo je roman i o paranoji i ludilu. A kako čovjek poludi? U najvećem broju slučajeva postupno. Od iracionalnog zaključka da to što se pripovjedačica i njen susjed sreću na stubištu nije slučajno, do njenih sasvim ozbiljnih deluzija dovest će nas sigurno i duhovito pripovijedanje. Na puno mjesta u romanu glasno ćemo se nasmijati, ali na nekima će nam od nelagode zastati knedla u grlu. Kad priču priča luđak, to može biti komično, ili strašno, ali to često implicira i jedan neugodan zaključak: taj luđak ponekad opasno nalikuje nama samima. Katarina Bauković je sasvim obična žena koja svaki dan odlazi na posao u Zavod za zapošljavanje, ima loš odnos s majkom i sestrom, živi u unajmljenom stanu, pati od usamljenosti i čezne za ljubavlju. Međutim, Katarinin život se mijenja kad počne uhoditi susjeda s drugog kata za kojeg misli da se zove Ozren Kovač. Njeni imaginarni razgovori s Ozrenom, pokušaji da mu privuče pažnju i pogrešno tumačenje svakog pozdrava i pogleda čine tragikomičnu okosnicu ovog romana nagrađenog književnom nagradom V.B.Z.-a & Tisak medije za najbolji roman 2015. godine.

U svojem šestom romanu, Pitanje anatomije, Marina Vujčić kao temu opet uzima usamljenike, čudake. Ono što se isprva čini kao komedija karaktera i situacije, brzo će se pretvoriti u introspektivnu vivisekciju dva usamljena ljudska bića. Jer Florijanu, ali i Veroniki, ne nedostaje samo milovanje u životu. Mnogo je važnije pitanje što im se krije ispod kože. "Tražim gospođu za milovanje mojih leđa. Isključivo leđa. Sigurnost, diskrecija i dobra zarada zajamčeni". Taj će neobični oglas objavljen u Večernjim novostima spojiti dvije potpuno različite osobe. Inženjera koji dobro živi od slučajnog izuma i bankarsku službenicu koja ima kredit u švicarcima, propali brak i oženjenog ljubavnika. Gospođa Veronika Vinter upravo je u potrazi za dodatnim poslom zbog financijskih problema u koje je zapala zbog sklonosti nerazumnim odlukama. Ali gospođa Vinter vjeruje svojoj intuiciji, a oglasnik joj je već više puta u životu išao na ruku. Leđa su na nezgodnom mjestu, razložio je gospodin Florijan Bauer na prvom susretu s gospođom Veronikom Vinter. Cijeli taj aranžman ustvari je pitanje anatomije – počešati se po leđima još i možeš, ali milovati nikako.

Pedeset cigareta za Elenu, najnoviji je roman istaknute spisateljice Marine Vujčić. Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može, kaže poslovica, uzrokovati uragan na Floridi – ali što se, recimo, može dogoditi kad jedan pedesetogodišnjak odluči svoj rođendan obilježiti tako da svih dvadeset i četiri sata, od ponoći kad mu rođendan počinje, pa do ponoći kad završava, ostane budan i da pri tome u čast svojoj poginuloj sestri blizanki, ispuni sasvim bizaran zavjet da popuši pedeset cigareta i sačuva pedeset opušaka? Život Olivera Radmana, nositelja ove odluke, neće se zbog nje promijeniti ništa – ali bezazlena noćna šetnja na koju se uputio kako bi ostao budan utjecat će na živote troje neznanaca na način koji Oliver niti je mogao zamisliti niti će ga ikad postati svjestan. Tijekom romana pratit ćemo još troje junaka tijekom ta dvadeset i četiri sata koja je Oliver, prkoseći rutini, odlučio provesti budan. Prva je Magdalena, žena koja te noći ne može spavati jer njezinog muža sutradan očekuje suđenje za pljačku mjenjačnice. Činjenica da je Oliver tijekom šetnje zastao pored njezinog prozora uočivši znak života u noćnoj pustoši, promijenit će njezinu prvotnu odluku o svjedočenju na suđenju zbog straha koji je pretrpjela misleći da se radi o predatoru koji će nauditi njoj i djeci. Drugi je mladić Viktor koji zbog Oliverove slučajne prisutnosti na ulici, gdje djevojka koja je dio noći provela kod njega čeka taksi, završi polugol na toj istoj ulici bez ključa i bez mogućnosti da se vrati u stan, a sutradan ga očekuje prvi radni dan na dugo željenom poslu na koji ne smije zakasniti. Treća je Greta, depresivna žena za koju se čini da joj je suprugov preljub najveći životni problem, ali način na koji joj se Oliver slučajno toga dana našao na putu izazvat će stanje u kojem će isplivati druge, daleko ozbiljnije potisnute traume. Četiri paralelne priče ovih junaka, naizgled posve nepovezane, odvijat će se tijekom dvadeset četiri sata u danu na početku kojeg je Oliver donio odluku koja će utjecati na živote ostalih troje protagonista i likova koji su s njima povezani. Usprkos tome ostat će neznanci, iako bi im taj jedan dan, a nekima možda i ostatak života, izgledao sasvim drukčije da se jedni drugima nisu našli na putu.